Saša Podgorelec
Svi imamo pravo na sretno djetinjstvo.
Većina nas to pravo i ostvari.
No čovjek je neobično biće, rijetko kad u potpunosti i bez zadrške zahvalno, tako da i većina nas što smo imali sretno djetinjstvo čuvamo u svojim glavama i srcu poneko neugodno sjećanje iz djetinjih dana i skloni smo reći: da, moje je djetinjstvo bilo sretno, no ipak sam doživio i neke traume čije posljedice osjećam i danas.
S takvim mišljenjem i osjećajima možemo proživjeti cijeli život, ukoliko nas nešto ne potrese i natjera da preispitamo svoja uvjerenja.
A može nas potresti jedino susret s doista traumatičnim doživljajima iz djetinjstva, poput Marijanove knjige «260 dana».
Desetogodišnji dječak biva grubo prekinut u svom snu o sretnom djetinjstvu. San, dapače, postaje najgora noćna mora. I to ne jedna od onih koje s jutrom prestaju – ne, ova mora se ponavlja iz noći u noć, a jutro ne donosi olakšanje.
I ne samo da se ponavlja, već svako jutro donosi novi stupanj užasa, a najgore od svega je polagana spoznaja da će užas biti veći, samo ne znaš koliko veći.
Šture riječi u knjizi, baš zbog svoje šturosti i jednostavnosti, vjerno dočaravaju pakao kroz kojeg je autor prošao. Nema potrebe za dugim opisima. Nema potrebe za uvjeravanjem čitatelja da je bilo «baš tako».
Autoru se vjeruje jer ne inzistira da uvjeri.
A ne inzistira da uvjeri jer samo želi prenijeti istinu – neuljepšanu, neskrivenu, golu istinu. Ne da bi ikoga osudio, već samo da olakša svoju dušu i upozori, ako ne i posrami, nas čitatelje što smo imali sretno djetinjstvo s ponekom traumom koja nam se čini većom od života na ono što počesto zaboravljamo: zahvalnost.
Budimo zahvalni životu. Jednostavna istina koje se rijetko kad pridržavamo.
I imajmo na umu, nakon pročitane knjige: djetinjstvo Marijana Gubine je bilo nesretno. No on, unatoč proživljenim užasima, nije izgubio tu ljudsku crtu zahvalnosti. Zahvalan je jer je preživio, jer je pobijedio okolnosti koje mu nisu išle na ruku, zahvalan je, a to je najvažnije, jer je nakon svega imao snage ostati čovjek.
I nije zaboravio da je nekad bio dječak. Dapače, uspio je i ostati dječak i nevinim dječjim riječima ispričati svoju priču, čega je dokaz ova knjiga.
A ja sam zahvalan Marijanu što je sve to uspio, i pokazao mi da ja moram biti zahvalan svom životu, djetinjstvu, i svim ljudima dobre volje koji nesebično nastoje širiti ljubav, razumijevanje i zahvalnost te svijet učiniti boljim mjestom za život.
Saša Podgorelec, 04.03.2012.
