Ante Lauc
Odgađam pisanje osvrta na knjigu 260 dana Marijana Gubine preko mjesec dana, jer sam se fokusirao oko motiviranja, informiranja i organiziranja mojeg naroda kako bi na referendumu 22.1.2012 glasovali protiv.
Gadno sam pogrešio i danas se kajem što sam puno vremena utrošio uzalud. Bilo bi mi danas daleko bolje da sam to vrijeme utrošio afirmirajući i šireći među bivše studente i uopće sve u RH i izvan o vrijednosti Marijanovog svjedočanstva, o traumama, koje je prošao, o ogromnom iskustvu, koje je Bogu hvala nadvladao.
Marijane OPROSTI!
Sve što sam u minulih 30 dana od kada sam ti obećao napisati moj osvrt utrošio ne vrijedi jedne suze koju si prolio nad terorom nad tobom. Trebao sam prvo to što sam osjetio čitajući 260 napisati, a tek onda se baviti onim gdje sam izgarao.
Dragi Marijane oprosti!
Zašto je Marijan prošao takvu kalvariju?
1966 sam završni dio vojnog roka služio u DSNO u Beogradu i radio na problemima nacionalizma u SFRJ kao diplomirani psiholog. Već tada je bilo mudrih ljudi, koji su htjeli znanstveno istražiti varijancu straha, mržnje i svega što razdvaja nacije u duhu Pax Romana (divide et impera). Rasprava među nama običnim vojnicima, kapetanima, pukovnicima i generalima bila je akademska, istinski stvaralačka, ali nismo daleko stigli. Ljudi su pamteći prošlost, glumeći bratstvo i jedinstvo ušli u 1971. Kao psiholog u Elektroslavoniji osjetio sam prije XXI sjednice ogromnu srdžbu Hrvata i strah Srba i normalno stao na stranu uplašenih. Rezultat izgubio sam prijatelje Hrvate. Poslije XXI sjednice stvar se obrnula i sada sam bio očevidac straha kod Hrvata a mržnje kod Srba. Stao sam ovaj puta na stranu iplašenih. Izgubio prijatelje Srbe, te jedne i druge u sebi poslao u p.m.
Prije XXI sjednice sam potpuno slobodno djelovao, ali sam vrlo brzo „došao na led“ nakon XXI sjednice. Kome je jasno zašto je bilo tako?
Preskočit ću 20 godina i ući u analizu 1991. Ponovilo se isto ali u daleko težoj situaciji. Opet sam do masakra u Dalju u Svibnju branio Srbe, ali su uvjeti bili daleko kompleksniji. Malo ili ništa sam učinio.
Dolazi 1999. NATO bombardira. Pozivam studente da se idemo javno moliti za Srbe. Zaboravljam koje su sve rane prošli u međuvremenu moji studenti i uglavnom me osuđuju i ne že ići u takav projekt. Završava i ta faza, a moji studenti priznaju da sam bio u pravu i žao im je što nisu prihvatili moju inicijativu.
Još je bilo niz situacija u kojima sam se nalazio pod stresom, u raskoraku sa užom i širom okolinom, koji drugačije od mene (a)percipiraju realitet.
Nisam prošao ni dijelić onog što je Marijan prošao. U njegovim godinama sam bio okružen sa prepuno ljubavi i slobode bake, dede, mame, tri tete. Šokantno mi je bilo iščitavati što su njegovom ocu, mami, sestrama i njemu radili ti (ne)ljudi i od kada sam knjigu pročitao nastojim proniknuti u njegovo srce i glavu, oslušnuti njegovu dušu i duh i spoznati zašto i kako je uspio izići iz toga i razviti se u kreativnu osobu. Ono što me zadivilo i što za sada zadržavam za sebe, ali će uskoro biti objelodanjeno preko WAG-a, otkrit će nam misterij života, otkrit će nam funkcije i strukture, koje determiniraju život između autopoiesisa (dobro, istina i lijepo se reprocesira i restrukturia, osoba sve više subjektivira i razvija u slobodnu stvaralačku osobnost) i alopoiesisa (zlo, neistina i kič kao negacije Božjeg u nama, gdje se to isto reprocesira i uglavnom preko filmova reciklira i reproducira u naše duše i duh).
Marijan je ubrzano sazrijevao u tim životnim situacijama i uspio ući u ljubav i slobodu, ali zbog niza okolnosti, a prošli su slično, nisu uspjeli.
Volio bih da mladi ljudi u Osijeku, županiji, Slavoniji i Baranji i diljem Lijepe naše pročitaju knjigu 260 dana, da razmjene dojmove između sebe i da svi budemo bogatiji za iskustvo o kome nam Marijan svjedoči.
Ukoliko nastavnici i mediji odigraju svjesno i savjesno svoju ulogu mladi ce bolje, bržei ljepše se osposobiti za skok iz alopoiesisa u autopoiesis. Naše nas društvo premalo priprema za život u ljubavi i slobodi za knjiga 260 dana je izvrstan „case study“, izvrsno svjedočenje što je život, rad, rat, ljubav, mržnja, mir i sloboda.
Na nama je hoćemo li ući u ovu avanturu odmah, sa odgodom kao ja ili ignorirati i onemogućiti sebe da zajedno stvaramo život kao pjesmu, a društvo kao umjetničko djelo.
Prof. dr. sc. Ante Lauc
