Marijana Halasi
Uvijek sam se pitala može li se kroz knjigu jednoga pisca proživjeti i dočarati sve opisano? S ponosom mogu reći da se može! Iako sam dijete rata nikada nisam neke stvari shvaćala kao sada…možda zato što sam starija, a možda zato što nisam u prvim redovima gledala samu patnju, mučenje i bol koji su ljudi prouzročili, možda zato što nisam bila prisiljena osjetiti sve te udarce, gledati mučenje vlastite obitelji, biti svjedokom nečega pred čime čovjek ne može biti ravnodušan, makar samo čitajući tekst…tako i sada nakon pročitanih rečenica…riječi ovih stranica…osjetim kako svaka riječ, svako slovo izaziva u meni osjećaje kao da sam tamo…ali ne osjećaj mržnje, nego osjećaj straha…svaka nova riječ mi je stvarala u glavi sliku mjesta gdje se odvija radnja…čitajući svaki redak sam proživljavala svaki tren, kao da sam tamo, kao da se to upravo događa…Bože moj! Koliko jedno malo dijete mora imati snage za toliku patnju? Svaki dan se veseliti šniti kruha u jajima i par kapi vode…slušati grozote i uvrede…čekati i moliti svaki trenutak da vam se otac pojavi, iako ne na vratima doma u kojem ste navikli biti, nego se veseliti vidjeti ga na vratima u kojem ste bili zarobljeni…gledati ga kako se savija u bolima, slušati kako ga bole i peku rane od udaraca i vatre…toliko spremno prihvatiti tzv.posao koji nude da bi olakšao svojoj obitelji…skupljati leševe je strašan prizor za odraslu osobu, a ne za dijete…dijete kojem u toj situaciji to nije samo slika nego stvarna situacija…situacija koja vjerujem ne može izbljediti iz glave. Ali ipak gledajući hrabrost dječaka, danas odraslog čovjeka, on nije imao pred očima sliku leševa, nego sliku svoje majke i sestara koje su mu davali snage da uspje obaviti „taj posao“ . S druge strane gledajući ne mogu a da se ne dotaknem slike njegovih roditelja…nisam majka, ali ne znam kako bih ja mogla reagirati u situaciji u kojoj su bili njegovi roditelji, a i on sam…koja li se bol stvorila u srcima roditelja, gledati kako vam odvode kćerku, a ne moći ništa učiniti, gledati a srce vam puca…Uvijek sam mislila da je svatko od nas tijekom rata imao svoj križ…ali čitajući knjigu shvaćam da ga ja nisam imala, jer ja nisam prošla ništa od onoga što je prošao ovaj dječak…ja nisam bila dijete koje je moralo prolaziti strahote, koje je bilo suočeno sa svakom sekundom rata, koje je provodilo svaku minutu života u tih 260 dana boreći se, ne za sebe, nego za svoju obitelj…koji u toj situaciji nije bio sebičan i vodio brigu samo kako će njemu biti, nego koji nije ni trena ispuštao iz svoje glave svoju obitelji, koji je činio sve što mu je naređeno kako bi im olakšao…ovaj dječak nije pokazivao strah koji je osjećao, on nije pokazivao bol koja mu je razarala srce, nije pokazivao misli koje gotovo svako dijete ima u svojim glavicama u takvim situacijama… on za mene nije bio hrabar dječak, nego je baš zbog svih tih 260 dana, zbog svake sekunde novoga dana, zbog svake stotinke provedene u mračnom prostoru, ne znajući da li je dan ili noć, zbog svakog veseljenja kruhu u jajima i kapljicama vode, zbog svih batina i snage za obavljanje nezamislivih poslova, zbog same volje i želje pomoći svojoj obitelji…on je PRAVI I JEDINI HEROJ RATA…rata koji je na svima ostavio posljedice i rane…a ja…koja sam dijete rata i koja sam mislila da sam znala što su to strahote rata mogu samo reći Gospode, hvala Ti, što moja obitelj i ja nismo prošli ono što je prošao ovaj dječak sa svojom obitelji…Hvala Ti jer nisam morala prolaziti sve strahote i boli koje je on prolazio…Hvala Ti jer si moje roditelje čuvao…i sada nakon pročitane knjige pitam se što bih rekla da tog junaka sretnem! Da li bih mogla sakriti i zadržati suze koje su se lijevale niz lice čitajući knjigu, da li bi bez knedle u grlu išta od ovoga mogla izreći…ali za jedno sam sigurna…stisnula bih mu ruku i rekla bih mu TI SI MOJ HEROJ…heroj ne samo zbog svega proživljenog, nego si moj heroj jer si ponovno sve proživljavao samo kako bi nama dočarao svaku minutu provedenu 260 dana tvog zatočeništva, tvog djetinjstva…
Marijana Halasi
