Ksenije Kocijan

..Prvijenac Marijana Gubine  260dana… nije  samo  još jedno prozno djelo s tematikom iz  Domovinskoga rata.

To je potresno  svjedočanstvo ovoga  mladog autora,tada desetogodišnjaka, koji gotovo filmskim jezikom,priča priču  ratnoga bezumlja.

Dječak,sam autor..postaje svjedokom i sudionikom  užasa  ratnih stradanja..

Jednostavno građenom rečenicom,do boli jasnom i razumljivom, nižu se događaji stvarajući svirepu reportažu  ratu..njegovoj nehumanosti , užasu i nemoći te preranom odrastanju .

Spoj emocionalnosti i jednostavnosti ,tečnošću jezika  i dijaloga,iskrenošću fabule..ovaj roman u malom plijeni našu pozornost i ne dozvoljava da ostanemo ravnodušni.Uspješan prvijenac mladoga autora.

Prateći događaje po zbivanju autor nas vodi događajem koji će promijeniti čitav život njega i njegove obitelji u ovoj ratom ranjenoj hrvatskoj.Bezazlene oči dječaka svakim novim događajem gube svoj sjaj a riječ postaje opora,tvrda.”Cijela slika bila je jezovita,a naš strah se povečao…”Mijenjanjem situacije ,mijenja se i život obitelji i njega…užas ratnih zbivanja stavlja svoj pečat,drobeći živote ljudi.Ritam rečenica odlično je pronađen..Poput sjajnog novinara..gotovo žurnalistički ..izveštaji zbivanja predočeni nama prerastaju u finu polupoetsku priču.I tako..i sami postajemo dio te priče..poistovječujući se s patnjom…i dječakom.

Obitelj-žiža života…gubljenje najdražih..bol koju proživljava..sve to,oslikava jedan život..jednu životopisnu poemu.Kratkim dijalogom koji ne narušava ritam rečenica i priče,autor postiže dojam kojem se teško oteti.

Tu nema puno razgovora.Dijaloška rečenica je kratka-jezgrovita-i zato i jača i bolnija.

Ovo je svedočanstvo užasa ratnih zbivanja , svedočanstvo lomova duše, svjedočanstvo života.

Mladom autoru mogu samo čestitati na prvijencu .

Ksenije Kocijan